Još od ratova ranih ‘90-ih pa do unazad samo 6 godina, nekada blisko povezani gradovi Trebinje i Dubrovnik nisu imali međusobnog kontakta. Ambasade SAD-a u Sarajevu i Zagrebu odlučile su pomoći ponovnom uspostavljanju prijateljstva ova dva grada. Nakon dvije godine poticanja ekonomskih veza i starih prijateljstava kroz konferencije i posjete veze između ove dvije zajednice ponovo cvjetaju. Centar za razvoj Hercegovine, NVO sa sjedištem u Trebinju, pomogao je tom procesu i još uvijek igra ključnu ulogu u razvoju raznih projekata vezanih za turizam i autohtonu poljoprivredu. Ovo je jedna od takvih priča koju je podržao REDAH. Uživajte.
Potez od Ravnog do Trebinja dođe kao beskrajni niz paradigmi: Na tom prostoru postoje neki objekti i neka mjesta i pojave kojima, poput prave “Bašlerove (Gaston Bachelard) kuće”, odjekuje veliki kosmički ritam prirode, ljudi i jeseni (ili proljeća, nevažno).
Recimo da je (a znamo da nije!) godina 1920. I da putujete “Ćirom” od Ravnog do Trebinja. Tih 40-ak kilometara putovali biste skoro dva sata. Preko Diklića i Luga došli biste do Huma, najvećeg željezničkog čvorišta odakle ste “Ćirom” mogli do Crne Gore, Hrvatske i Trebinja u Bosni i Hercegovini.
Ali, ako pritisnemo dugme Fast Forward naći ćemo se u godini 2020.. “Ćiro” ne vozi putnike kroz Popovo Polje prema Trebinju od 1976. godine, a neki drugi putnici biciklima se voze prugom brže i bešumnije od “Ćira” koji je huktao, pištao, dimio i “jurio” prosječnom brzinom od 29 kilometara na sat. Ali i donosio dah “La Belle Époque” u Hercegovinu! Danas su bicikla i “Ćiro” stopljeni u novu hercegovačku paradigmu koja se može shvatiti kada se cijela ova priča uspori na brzinu “Ćira”.
Budite se u hotelu “Stanica Ravno”! Dok doručkujete priganice od brašna mljevenog u mlinu vodeničaru i domaći pršut sa terase te nekadašnje “Ćirove” stanice, a današnjeg garni hotela, gledate Popovo Polje i “Ćirovu” stazu, nekadašnju prugu koju je Austrougarska monarhija pustila u saobraćaj 1901. godine. Biciklirajući po njoj, na putu prema Humu i Trebinju, proći ćete ispod manastira Zavala čija crkva postoji još od 13 vijeka. Nedaleko od ovog čudesnog monaškog hrama napravljenog u stijeni nalazi se i špilja Vjetrenica, prirodna atrakcija vrijedna obilaska. Uskotračna pruga dalje vodi rubom Popovog Polja, kraškog paradoksa, koje se kamelonski prilagođava godišnjim dobima pa sredinom ljeta prašti od eksplozija boja breskvinog cvijeta, vinove loze i jabukovog drveta, a zimi se “presvlači” u sivilo hercegovačkog krša. Njegovom sredinom vodu lijeno gura ukroćena rijeka Trebišnjica. Ova nekadašnja goropadna ponornica svedena je u kanal kojim je moguće kajakarenje i uživanje u vodenoj ruti koja, većim dijelom, prati i ovu “Ćirovu”. Ispod sela Gornji Sedlari možete preći preko mosta bana Ivaniševića na drugu stranu Popovog Polja. Ispod tog mosta nalaze se ostaci jednog od mlinova na Trebišnjici. Izgledali su kao kula, ali bez krova, a pravili su ih na mjestima gdje je Trebišnjica ponirala u zemlju pa se u toj udubini mljelo žito.
Dok biciklirate dalje prema Humu i Trebinju pokušajte upiti što više tišine koju, ako biciklirate u proljeće i ljeto, remeti samo zujanje pčela. Neka jedini neprirodini zvuk koji dopire do vas bude onaj koji pravi vaše biciklo i, vidjećete, kroz taj kosmički ritam prirode, ljudi, boja i mirisa čuda će početi da se dešavaju! I eto vas na Humu, tom nekadašnjem velikom željezničkom čvorištu. Sjeverna strana impresivne željezničke stanice popuno je uništena, ali stojeći sa njene južne strane, uz nekadašnje “Ćirove” šine, uz upotrebu malo mašte, moćićete da shvatite šta je stanica “Hum” značila za Hercegovinu 1901.. Ili 1920. godine u kojoj smo i bili na početku ove priče. Ako ste, iskreno, upijali prirodu i njenu tišinu moguće je da sada čujete pisak lokomotive koja će, za trenutak, uvući u peron cijelu kompoziciju. Moguće je čak i da vidite sebe u tom mnogo smjernijem i mirnijem vremenu kog pokušavamo da dočaramo i ovom pričom koje su se tada pisale olovnim slovima, a ne E Inko-om!?
Kada stignete u Trebinje, najveći istočnohercegovački grad, ispred nekadašne željezničke stanice siđite sa bicikla i gurajte ga pored sebe kako bi jasno osjetili mirise i čuli zvukove ovog najmediteranskijeg bosanskohercegovačkog grada. U njemu sve izgleda kao da je neki još uvijek neopisani stvaralac odlučio da izbriše granice orijentalnog i mediteranskog, kamena i vode, ljudi i zgrada te provuče zeleno smaragdnu liniju rijeke Trebišnjice po sredini, a oko nje naniže vijekove istorije koja jedva čeka da bude nanovo otkrivena. Nakon odmora pod platanima, koje je u centru grada 1901. godine posadio vrtlar Franjo Bratusi, sljedeća “meta” je najljepša otvorena pijaca u region. Na njoj možete da kupite mladi trebinjski sir “škripavac”, ali i kamenoliki, prastari i neukrotivi grah “poljak” kojeg godinama promoviše lokalna NVO “Centar za razvoj Hercegovine” pretvarajući ga, tako, u hranu lokaliteta, a ne u lokalnu hranu.
U blizini je i prodavnica tradicionalnih hercegovačkih proizvoda “Hercegovačka kuća”, a uz krošnje stogodišnjih platana nalaze se i zidine Starog grada u kom dominira Osman pašina džamija i zgrada Muzeja Hercegovine, sa satom i očuvanim Golubarnikom iz Austrougarskog perioda, izgrađena na mjestu gdje Trebinje i nastalo. Boravak u ovom gradu može i da traje više dana ukoliko se odlučite za obilaske vinarija. Krenite od malog porodičnog podruma “Bojanić” u Pridvorcima i završite na carskim vinogradima podruma “Vukoje 1982” koji se nalaze kraj pruge koja je nekada vodila u Nikšić u Crnoj Gori. Pri tom ne zaboravite ni podrum “Anđelić” kao ni to da je ovo 2020. godina te da je najbolji izbor, ako pretjerate sa vinom, spavanje u nekom od desetak Trebinjskih hotela.
Slobodan Vulešević
